Svi pričaju o tom kako bit produktivan, kako napravit što više stvari u danu. Ali ritko ko priča o tome kako se opustiti i odmoriti.
Nije isključeno da sam ja jedina koja se treba učiti odmarati. Ali s obzirom kako je današnje društvo, mislim da nisam tako rijetka ptica.
Mene ko malu nisu učili odmoru. Odrastala sam u obitelji di se prvo triba sve napraviti: po kući, za posa, za školu, pa onda ako ostane vrimena ćemo se zabavljati i odmarati.
Isti režim sam nastavila i u svom odraslom životu.
Toliko sam stiskala gas da sam doslovno zaboravila što me zabavlja.
Ajde da je samo to, to bi bilo lako rješili, al nije samo to…osim što se nisam zabavljala. Nisam se ni opuštala. Moje tijelo nije znalo kako je to bit opušten. Doslovno bi gledala televiziju s ramenila stisnutim do ušiju i prstom u kosi (vrtim pramen kose ko manijak).
Nešto više od 3 godine sam sama sebi šef i tek sam pred treću godinu shvatila da sam si najgori šef kojeg sam imala.
Iskreno nisam znala što i se događa, jednostavno nisam sama stala na loptu. Nisam vidila ništa krivo u načinu na koji provodim dane.
Ali tijelo je otkazalo. Tek onda sam stala, samo jer sam morala. Nisam sigurna da bi drugačije stala. Sama svjesno nisam osvjestila što si radim.
Sad kad već neko vrime vježbam biti prisutna i u tijelu.
Tek sad kužim koliko sam bila pod stresom, pod gasom i pristiskom. Pod ogromnim pritiskom, od nikog drugog nego od same sebe. Vježbam opuštenost, smirenost… vježbam sporo jesti, sporo prati zube, buditi se sporo i lagano.
Tek sad kad sam svoj život usporila za 2-3 brzine shvaćam što sam ja to sebi radila. Zaćto? Zbog nekih ciljeva izvana, možda.. al ne virujem. Da sam rano u svom životu naučila da odmor nije loš. Možda bi sve bilo drugačije.
Ove godine sam za novogodišnje ciljeve u fokus stvaila odmor i uživanje! Doslovno jedino što ove godine moram je odmarati, uživati i zabavljati se.
Učim samu sebe uživati ovde i sada.
Živim na predivnom mistu, kažu najlipšem na svitu. Tek sad svjesno gledam u to more, planine i obalu. Divim se svaki dan kad odem u šetnju u kojem raju ja to živim. Ljudi sanjaju o mirovi i tome da se presele na more, ja sam tu svaki dan.
To je moj ‘base line’ i dosta mi je više da ga uzimam zdravo za gotovo.