Kad bi moje tijelo pričalo reklo bi potpuno druge stvari nego što moj um govori.
Moj um je varljiv, mislim da radim premalo. Drugi rade više, postižu više. Spavat ćeš kad umreš. Ajde napravi još ovu jednu stvar pa ćemo se osićati bolje.
Tijelo, moje tijelo škriči. Viče mi stop, al ja ga ne čujem. Predugo sam u ovom stanju da bi osjetila tijelo uopće. Možda na kraju dana osjetim da sam stisnuta, zgrčena, ali um ne donosi zaključak previše ti je. Um piše listu zadataka. Sve je duža.
Sutra se budim, nedovoljno odmorna, ali MORAM. Moram puno toga, previše toga. Nemam vrimena stati. Tijelo i dalje viče, vikalo je cilu noć, viče jutros. Opet ga ne čujem.
Koliko me produktivnost košta? Koliko toga sam zacrtala napraviti danas?
Spisak je predug. Ono što nisam stigla prošli tjedan samo je nadodano na već preveliku listu od ovog tjedna.
Osićam se ko gubitnica ako napravi 1-2 stvari danas. Kad legnem krivim se. Sad ležiš umisto da obaviš to i to. Tako ležim satima s tim mislima.
Pogađaš? To nije odmor.
Nakon toga kreće ponovno isti krug.
Osim što sad tijelo škriči još više. Čujem ga, vidim ga, ali samo zato što je moralo postati toliko glasno da mi donese bolest.
Čudim se, kako, zašto ja?
Guram se do ruba pa se čudim kako sam na rubu…
Ali bar sad čujem.
Mogu napravit korak unazad, čudno je. Neprirodno. Nisam naučila na to. Mozak mi radu u panika moodu. Sve će propast ako stanem.
Ali ako ne stanem? Koja je cijena ?
Diši, samo budi. Slušaj tijelo kako diše!