Koliko kava tjedno popijemo? Koliko tuđih sranja, da oprostiš, se naslušaš? Što ti to donosi? Hrani li te to ili slušaš jer smo navikli ić na kave i slušati tuđe probleme?
Zadnjih nekoliko miseci se baš razmisljam koliko odnosa držim na životu, a da mi ne donose ništa? Koja je svrha svih ti druženja i kava, osim da se istresamo i odemo svaka svojoj kući?
Sve je to u redu za nekoga tko možda ne nosi doma svu tu energiju, dramu i priču.
Ja? Ja nosim doma sve to. Moj mozak pokušava nać rješenje za tuđu dramu. Skupim svu energiju i nikako da je otresem.
Meni više ne pašu takva druženja. Ne mogu se otresti te energije satima, ponekad danima. A što sam dobila? Ništa!
Ne ulaze sva druženja i sve kave u ovu kategoriju, ali većina da, u mom slučaju.
Zamisli da, umisto da sidim na takvoj kavi 3h i oporavljam se iza toga pola dana, uzmem vrime za sebe. Jedan sat budem sama s sobom, vidim što mi treba danas. Vježbam nježnost prema sebi. Kasnije sidnem i napišem svoje misli, objavim post, uživam u pripremanju ručka i odmaranju.
Trenutno sam u životnoj fazi di mi ovaj plan za self cafe i pisanje zvuči puno primamljivije od kave koja me ne ispunjava.
Dopuštamo li previše drugim ljudima da istresaju svoje smeće u naš život? I to samo zato jer smo naučili da je to ‘normalno’?
Jedno je ventilirat se s prijateljicom kad nam to stvarno triba, drugo je konstantno pristajat na druženja koja nam crpe baterije.
Moja novogodišnja odluka je: stavljam sebe na prvo misto! Odvajam vrime za stvari koje mene pune i raduju. Prestajem ići na kave od kojih mi treba odmor kasnije!
Što ti ostavljaš iza sebe? Što ne nosiš, a što nosis sa sobom u 2026.godinu?