”Nego, što sam ja danas došla tebi reći? Slušaj, razmišljan se nešto..
Koliko toga bi ja tribala napravit u danu da se osićan kao: “bravo, vidi me koliko ..toga sam napravila.. bravo Lucija.
Sad si zašluzila odmor ili uživanje ili što god te volja.”
Ovo što vidiš gori je prvi dio posta koji sam napisala prije 2 tjedna (i nisan ga objavila).
Sad to čitam sa svog kauča i ne mogu virovati što piše…
Ja moran zaslužit odmor i uživanje, i još gore što god ja želim? To se isto zaslužuje?
Ova trenutno verzija mene koja je (napokon) ponediljak ujutro provela onako kako mi tilo traži!
Nisam se tirala napravit 541 stvar do podne. Dok se u isto vrime mrzim iznutra, jer ja MORAN!
Samo da se razumimo, ja radim za sebe i od doma. Sva poanta zaposlenja za sebe je bila da imam slobodu radit kad ja ocu. A ne da moram bit negdi, kad neko drugi to oce!
Evo 3 godine ja prakticiram disciplinu, ali ko Hitler.
U životu goreg šefa nisan imala.
Šalu na stranu….
Moj zlostavljač živi u mom uhu!
Taj glasić je non stop tu i aktivan.
Kad završi s nabrajanjem što sve moram za posa i što nije dobro … taman kad bi tila nešto za svoj gušt. Čujen ga:”sad ćeš ti tu bojat jel, (uživat na suncu ili pisat blog), a još nisi ‘ono’ za ‘onaj’ projekt rišila…”
Tome nikad kraja.
Čak i one dane kad napravim za posa čudo toga, opet gledamo samo ono što je ostalo nenapravljeno.
Odlučila san stat tome na kraj.
Znaš što, to radin već dugo sebi i rezultati mi nisu neki. Valjalo bi prominit taktiku.
Bit će teško, al ajmo vidit što će se dogodit kad postanem blaža prema sebi. Pa počmen slušati svoje tijelo.
Prominin razgovor sa samom sobom, u nešto blaže od terora haha.
Poželi mi sriću!
Čitamo se opet, uskoro.
Lucija